Od vječnog Boga, vječna Crkva, od vječnosti željena


Da li je Bog želio Crkvu? DA!!! Otkada je On želi?  Od vječnosti! Kako da to znamo?  Znamo to jer je to zapisano u Pismu – Njegovoj Riječi.

Bog drži do onog što je rekao preko Svoje Riječi. On nadahnjuje pisce Biblije, i nadahnuti pišu ono „čime“ su poneseni, inspirirani…ono što su „vidjeli“ u nadahnuću. To ne dolazi od njih samih, već se po njima to događa.

Bog „govori“ kroz ljude. Bog se „vidi“ kroz ljude. Bog se „čuje“ preko ljudi…..zato i ova zapovijed – Matej 28:19,20 “Zato idite i učinite sve narode…učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio“ (tj. nadahnuti od Njega širite Njegovu Riječ…).

Božja misao o Crkvi jest od vječnosti jednako kao što je od vječnosti Njegov Sin Isus. Sin je oduvijek bio predodređen za Nevjestu, jer nije dobro da Njegov Sin bude sam – bit će mu stvorena pomoć kao što je On sam – Postanak 2:18… Zato je Crkva od vječnosti iako je stvorena tek na Pentekost.

Pedesetnica je dan rođenja od vječnosti već začete Crkve, začete u samom srcu i umu Nebeskog Oca. Jer kada Otac razmišlja o Svom Sinu uvijek mu želi sve najbolje, a najbolje za Njegovog Sina jest – Nevjesta. Od vječnosti smo u Njemu, a po Pedesetom danu uskrsnuća nas je porodio „iz“ Sebe za Isusa. U Efežanima 1:4 piše: „…u njemu (Isusu) nas Sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (kao On sam); u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu…“

Pismo nas uvjerava u ovo i zbog toga možemo biti sto posto sigurni, u potpunoj vjeri i staviti sav naš život na tu izjavu – „PREDODREĐEN“ sam za „POSINJENJE“ –  predodređen sam da budem Božji sin jednako kao što je to i sam Isus. Prije negoli sam rođen od svoje majke kao čovjek, prije negoli sam i nanovorođen kao vjernik, prije nego li sam i pročitao ovaj stih iz Pisma – predodređen sam od Njega za Njega. To je naša sudbina od Boga. To je Njegova dobra, ugodna i savršena volja za nas. Ta Njegova želja za nas je životonosna vrijedna istina. To je sav naš ŽIVOT. To je vrsta života kojeg je za nas Bog predvidio – to je sudbina (vječni i nepromijenjivi naum) koju Bog ima za svakog od nas.

Kroz Isusa sam posinjen za Boga. Sredstvo koje je Bog koristio da to učini jest – Njegov vlastiti Sin Isus Krist. Način kojim me je posinio – jest taj da je Njegov Sin Isus postao čovjekom, preuzeo me „u“ sebe, umro zajedničku smrt (ja sam umro u Njemu) i uskrsnuo (zajedničkim uskrsnućem u Njemu) kao Sin (zajedničko sinovstvo – moje i Njegovo) za svu vječnost.

On više ne umire, i zato onaj koji vjeruje u Njega neće vidjeti smrti. Svi smo koji smo u Krista kršteni u Njegovu smrt smo kršteni, umrli smo jedanput zauvijek grijehu, i jedanput zauvijek i vječno nanovorođeni zajedno s Njim. Vjerujem li u sudbinu? Da! U kakvu sudbinu vjerujem? U Božju sudbinu – naravno! Kakva je ta sudbina? Takva – da budem POSINJEN u Kristu!

Biblija je Sveto Pismo koje je sveto tj. odvojeno i pripravljeno samo za jednog, specifičnog, posebnog čitača – Crkvu…da je Ona čita (meditira, miriše, kuša, izgovara, da se opaja Njom, da se maže Njom kao svojim parfemom) kao govor, misli, život njenog Zaručnika – Isusa.

Hebrejima 12: 2 „…(Isus) koji je s obzirom na radost koja mu je bila određena (a to je – Crkva) podnio križ ne mareći za sramotu…“Bog je poslao Svog vlastitog Sina u obličju čovjeka, Njegov Sin koji je od vječnost i koji nikada nije imao iskustvo odvojenja od Oca, ali isto tako nije nikada imao niti iskustvo biti sa Svojom Zaručnicom……to je nešto najradikalnije i najintimnije što je u Bog u svojoj vječnoj „povijesti“ učinio, a učinio je to upravo za Crkvu.

Učinio je to da Njegov Sin dobije Nevjestu, svoju vlastitu ženu; meso svog mesa, kosti svojih kostiju. Pismo kaže u Efežanima 5:25 „Muževi, ljubite svoje žene kao što je i Krist ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju…“. Kolika je vrijednost Crkve kada je Onaj koji daje život svima odlučio umrijeti za Nju. Ona je Njemu sve, On je želi iznad svega, ona je Njemu (združena s Njim u jedno) vrijedna – usuđujem se reći – više negoli On sam. On se ne može doživjeti bez nje. On ne želi živjeti bez nje. On umire za nju. I na kraju, On vječno živi s njom.

Vjerujem da je to ono što Pavao pokušava poučiti sve vjernike kroz svoje poslanice. Onaj tko takvom doživi i vidi Crkvu, kao i Njenog zaručnika – ne dozvoljava da ga išta otrgne od Njegovog Tijela, da se izolira od Crkve. Jer ako i Crkva na trenutke ne hoda u onom u čemu bi trebala, onaj tko to uviđa pristupa joj jednako kao i Njen zaručnik – on je spreman umrijeti za nju…čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi…

1.Korinćanima 3:21-23 „Zato neka se nitko ne ponosi ljudima! Vama (Crkvi) pripada sve: i Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.“

Crkvi pripada sve i to u svoj punini:

  • pripada joj svo znanje i otkrivenje Riječi koje ima Pavao, Apolon i Petar, kao i svi apostoli i proroci kroz sve vijekove u povijesti Crkve
  • pripada joj svijet – ovaj kojeg gledamo vlastitim očima koji je stvoren kao mjesto boravka Njegovom Sinu i Njegovoj Nevjesti – Otkrivenje 21:1-3, i sve što je na Njemu – Psalam 24:1 „Zemlja je Gospodinova, i sve što je na njoj…“
  • pripada joj život, vječni život – Božji, Očev, Sinovljev, život kojeg ima i posjeduje sam Duh Sveti, savršenih ljudi…
  • pripada joj smrt – smrt Kristova – Križ, pripadaju joj sve beneficije (dobrobiti) koje je za nju izvojevao i zaslužio sam Isus na križu, u potpunosti smo mrtvi grijehu (svakom obliku promašaja i nedostatku)…mi smo „DOVRŠENO“ djelo Gospodinovo – bez nedostatka
  • pripada joj sadašnjost – Njegovo kraljevstvo (Crkva) vlada još za ovog – preduskrslog  stanja, dok još nije uznesena na oblacima i doživi potpuno posinjenje – uskrsnuće tijela; kada će svući ovo propadljivo i obući vječno i nepropadljivo. Sada Bog vlada kroz Svoje Tijelo na zemlji – i vrata pakla je neće nadvladati u ničemu, ali će zato vrata Kraljevstva Božjeg (Crkva) nadvladavati đavla i njegov sustav zvan kao „svijet“, „babilon“…također u 2. Korinćanima 4:10,11 piše: „Mi uvijek i svuda na svom tijelu (smrtnom) nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu (smrtnom) očituje i ISUSOV ŽIVOT. (Čiji život? ISUSOV? Kakav je to život? Uskrsli – naravno, vječni i pobjedonosni.) Mi se uvijek, dok smo živi (u smrtnom tijelu), predajemo smrti zbog Isusa, da se i ŽIVOT ISUSOV očituje na našem smrtnom tijelu.“ Da, dok smo još smrtni imamo obećanje PUNINE ŽIVOTA – BLAGOSLOVA, da nam ništa ne nedostaje…
  • pripada joj budućnost – da u vjekovima koji nadolaze pokaže izvanredno bogatstvo…ono koje je Bog pripremio za svu vječnost kroz Njegovo tijelo – Crkvu…

Otkrivenje 3:21 „Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju.“  Crkva je osposobljena da bude pobjednica u svemu, namijenjeno joj je prijestolje na kojem sjedi sam Isus…jer samo je jedno prijestolje i na njemu sjedi jedno biće – jedan „korpus“ – jedan novi čovjek – ISUS KRIST (glava) i CRKVA (tijelo)

Matej 16;18 „A ja tebi kažem: Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati.“ Čujem jasno kako mi Bog govori…….blago tebi Božene, sine Nikolin, jer ti ovo ne objavi tijelo i krv već Otac moj koji je na nebesima. Božene, upravo si bio u nebesima i čuo svjedočanstvo mog Oca – o Meni. Ti „vidiš“ da sam ja Krist (Pomazanik). I ja tebi kažem (ovdje na zemlji): Ti si Božen, i na toj stijeni (svjedočanstvu koje Bog o Meni kaže; koje si čuo i kojeg vjeruješ – i zato tako govoriš) sagradit ću Crkvu svoju…….jupi…hip hip hura… ja sam dio Njegove Crkve.

Ivan 17:18 „Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet.“  Ista vjera koju ima Otac da će Njegov Sin izvršiti zadatak koji mu je povjeren, istu vjeru pokazuje Isus šaljući nas u svijet da izvršimo djelo koje nam je On povjerio – biti svjedok u svijetu čije će se svjedočanstvo uzvjerovati.

Kološanima 1:13 „On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.“ Crkva je prenešena i trajno (vječno i nepovratno) nastanjena u područje koje je Bog kreirao za Svog Sina i Njegovu Zaručnicu – Kraljevstvo. U njemu imamo istu ljubav koju Otac cijelo vrijeme ima i pokazuje Svom Sinu, ista ta ljubav je i nama predana, poklonjena. Ne postoji trenutak u svoj vječnosti u kojem Crkva neće biti ljubljena. Od dana nanovorođenja (od kada nas „prenese“…) neprestano smo u ljubavi Božjoj. O, neka nam Otac otvori oči da ovo vidimo. Nema ni najmanjeg razloga da se osjećamo ili doživljavamo (ili da nas netko ne prevari slučajno…ne bojte se nikakvog zastrašivanja) neotkupljenima, neoproštenima…nevrijednima.

Efežanima 1:22,23; „I sve mu je podložio pod noge, a njega dade  za glavu nad svim u Crkvi (zbog Crkve), koja je njegovo tijelo, punina Onoga (Njegova punina) koji ispunja sve u svima.“ Sve je podloženo Crkvi – SVE, svi vjekovi, blagoslov, život, anđeli, sva bića, pojave, kreativnosti, nadahnuća, želje…jer Crkva sada ima Kristov um…nepogrešiva je…ona je uvijek uslišana u svemu što moli – jer Otac ljubi Sina i sve je Njemu predao….

Efežanima 2:6 „…s njim nas i  uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu…“

Crkva nije slučajni, posljedični, niti usputni izbor Božji. Ona nije osmišljena onda kada je Izrael pao u nevjeru Jahvi…jer vršenjem Zakona se nitko ne može spasiti (onim spasenjem koje dolazi od Boga – koje je potpuno i savršeno, ono iza kojega se ne treba „opet“ spasiti)…Zakon je nas je vodio kao čuvar do Krista da se vjerom opravdamo. Zakon (iako od Boga) je bio samo čuvar koji nas je vodio da se vjerom kroz milost opravdamo. Vjerom se uračunava Božja pravednost, vjerom se postaje pravedan po Božjem standardu pravednosti. Izrael nije bio niti Božja prva (izvorna) ljubav. Njegova prva (izvorna) ljubav jest Njegov Sin, a Crkva je Božji najveći dar kojeg Otac ima za Svoga Sina. Dakle, Crkva je izvorno Božja najveća ljubav. Čovječanstvo je stvoreno samo radi jedne svrhe, da kao jedno univerzalno tijelo – kao Crkva – bude predana Njegovom Sinu za Nevjestu, za vječnu ženu. Sudbina svakog čovjeka jest da vječno bude sjedinjen s Kristom kroz legalni brak, koji je zaključen kroz savez u krvi, na Križu – najvećoj ikada iskazanoj ljubavi, što je i anđelima nespoznatljivo iako žele „zaroniti“ u to otkrivenje prema 1. Petrovoj 1:12. Nije to samo stvar otkrivenog znanja – to je stvar iskustvene (doživljene) stvarnosti i okusa – „…da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za Nj, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama OČITOVAO!!!“

Cijela pozornica svijeta jest bila radi očitovanja Njegove Crkve, jer Crkvi pripada svijet i sve na njemu.

Crkva nije poboljšano židovstvo (judaizam), ona nije niti denominacija, niti organizacija, niti religijski sustav – Crkva jest osobno, vlastito, intimno TIJELO ISUSA KRISTA koji je OBLIČJE BOGA nevidljivog, sastavljeno od mnogih udova – svih vjerujućih svih vremena. Bog je svoje Tijelo na zemlji (dok prolazi fazu mladenaštva i sazrijevanja) koje možda još izgleda kao „sramno“ (dok gledamo vlastite i tuđe greške) ipak obukao u Vlastitu slavu i čast. Nema joj nikakve osude.

Što li će biti s nama kada zaista otkrijemo da smo upravo ono što On kaže da jesmo – NJEGOVO vlastito TIJELO, da možemo sve ono što On kaže da možemo, da imamo sve ono što On kaže da imamo – bit će to uskrsnuće svijeta. Tada će kamenja pjevati, brežuljci slaviti, drveća će pljeskati…neće biti ničeg nečistog…zemlja će biti ispunjena Slavom Božjom do svog najmanjeg i najskrivenijeg kutka.

Nikada se nitko nije nikome obraćao nekome „dijeleći“ njegovu glavu od tijela. Govor prema glavi se odnosi i na cijelo tijelo. Uostalom, nema cjelovitog tijela bez glave. Kazati da Isus može sve – da je svemoguć, ali da Njegovo tijelo ne može sve – to je laž. Isusu ništa nije nemoguće, isto tako i Njegovom Tijelu – Crkvi.

Sva Božja obećanja blagoslova su za Njegovu Crkvu, to su svadbena očitovanja Njegove volje za Njegovu zaručnicu – to je Njegova volja za nas – za Njegovu Crkvu…

Sagradit ću svoju Crkvu….vjerujte mi na Riječ, kaže Isus…

Kategorija: Identitet Stvarna pomoć

Oznake: ,