Osjetljiva savjest

Osjetljiva savjest
„… ma za što nas naša savjest osuđivala – jer je Bog veći nego naša savjest. On poznaje sve. Ljubljeni, ako nas savjest ne osuđuje, imamo sinovsko pouzdanje u Boga.” – 1.Iv.3:20-21

Osuđuje li te Duh Sveti ako učiniš nešto krivo kao kršćanin? Ne! Tvoj duh te osuđuje. Ovo moraš naučiti. To je teška lekcija za nas, jer smo krivo učeni.
Duh Sveti te neće osuditi. Zašto? Zato što Bog neće. Prouči što Duh Sveti piše preko Pavla u poslanici Rimljanima. Pavao pita:

„Tko je taj koji osuđuje? Je li Bog osuđuje? Ne, to je Bog koji opravdava!“ (vidi Rim.8:33-34).

Isus je rekao da jedini grijeh zbog kojeg će Duh Sveti osuditi svijet, jest odbacivanje Isusa. Iv.16:7-9, „A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: grijeh je što ne vjeruju u mene…“

Tvoja vlastita savjest – glas tvoga duha – je ta koja zna kada si učinio krivo.

Otkrio sam da čak i kad učinim krivo, iako me moj duh osuđuje, Duh Sveti je tu da me utješi, pomogne i ukaže na pravi put.

Nigdje u Svetom Pismu nećeš pročitati da Duh Sveti osuđuje. Isus Ga je zvao tješitelj. Sedmerostruko značenje te riječi na Grčkom (parakletos) izneseno je u prijevodu The Amplified Bible:

Iv.14:16, „Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja (Savjetnika, Pomoćnika, Posrednika, Zastupnika, Onoga koji nas jača, Čuvara) da ostane s vama zauvijek.“ Duh Sveti je sve to!

On će ostati uz tebe kad nitko neće. On će ti pomoći. On je Pomagač! Tvoj duh je taj koji zna trenutak kada si učinio krivo. Drago mi je što sam ovo rano naučio. To mi se u životu bogato isplatilo.

Nedugo nakon spasenja iscjeljenja vratio sam se u srednju školu, kad se dogodio slijedeći slučaj. Ni sam ne znam kako je to izišlo iz mojih usta – jer u mojoj obitelji nema psovki. Ali imali smo susjeda (neka je blagoslovljen) koji je psovao na veliko. Svugdje ga se moglo ćuti. Mislim da sam to pokupio od njega.

Sve u svemu, jednom momku sam uputio psovku. U trenutku dok sam to izgovarao znao sam iznutra da sam u krivu. Tko me je osudio? Sveti Duh? Ne. To je bio moj duh.

Moj duh, novi stvor, taj novi čovjek ne govori tako. Božji život i Božja priroda ne govore na taj način. Znači tijelo, izvanjski čovjek, može poželjeti činiti iste stvari koje je činio prije, govoriti onako kako je govorio prije, ali ti moraš razapeti tjelesnost.

Dobar način da razapneš tjelesnost – izvanjskog čovjeka – jest da izneseš svoje greške na vidjelo. To sam odmah i učinio. Nisam čekao da me nešto pokrene. U srcu sam rekao, „Bože, oprosti mi što sam to rekao.“ Mladić je već otišao odatle, ali sam ga pronašao i zatražio oproštenje od njega. No on nije ni primijetio onu psovku; navikao je da ljudi oko njega tako govore. Ali ja sam to morao ispraviti.

To je bio glas mog duha. To je bio glas moje savjesti. Savjest mi je bila osjetljiva i nisam je htio povrijediti. Ako ne budeš držao savjest osjetljivom, duhovne stvari će ti biti nejasne. To je zato što je savjest glas tvog duha i ona prenosi umu (svijesti) ono što Duh Sveti govori srcu.

Sveto Pismo govori o kršćanima koji zanemaruju svoju savjest, „govoreći prijevarne laži, imajući vlastitu savjest ožigosanu usijanim željezom,“, 1.Tim.4:2.

Preuzeto iz knjige Vođen Duhom Božjim